u početku bijaše Treš
17.06.2008., utorak
happy fathers day, daddy
|
prvi put sam se zaljubila u vrtiću. da me jebeš, ne mogu se sjetiti kako se točno zvao, ali na slici svih klinaca iz grupe, stoji nizak, sramežljivi dječačić u šarenim kratkim hlačicama i bijeloj majici. nemam pojma prolazi li svako dijete i tu fazu, ali pamtim se iz tog vremena kao samosvjesniju osobu nego što sam danas. četverogodišnja ja bi, bez svake šale, mogla samo tako biti moj uzor danas. nekako...nije bilo komplikacija. u rječniku nije bilo moje omiljene poštapalice pa nisam mogla govoriti boli me kurac, ali sam se tako ponašala. kad sam naučila sve važne životne stvari artikulirati, jednostavno sam zaboravila kako ih realizirati. jebalo me selektivno pamćenje. uglavnom, jednostavno sam ga odlučila jedno prijepodne poljubiti. tako sam ga ulovila na prepad, a ostatak dana me izbjegavao. nakon toga mi više nije bio zanimljiv, naravno. to je valjda jedina stvar koja je ostala ista i petnajstak godina kasnije. još uvijek se ne ložim se na žensku samoinicijativu, zapravo. točnije, uopće ne vjerujem u nju. imam balkansko-konzervativni čip usađen u ovu tupastu glavicu i čekam da me muškarac oduševi. loreal me naučio da to zaslužujem. tako često kad sam zaljubljena, poželim imati onaj bedasti razum četverogodišnjaka...jednom za boga miloga, ne razmišljati što će se dogoditi. uhvatiti savršeni trenutak SADA jer čekajući sekundu više, mogao bi mi zauvijek iskliznuti iz ruku...ponekad poželim izbrisati sve što sam ikada naučila o životu i svemiru, sve ono što je stvorilo pun kurac mentalnih prepreki i savršenih izgovora zašto je za sve što mi padne a pamet, tajming loš. ne postoji loš tajming za odluku da se učini nešto. postoje samo loše odluke, a njih je i tako svejedno kad ću učiniti. |
